Hadis: Allahu moj, ja sam samo čovjek. Pa kojeg god muslimana da sam uvrijedio, prokleo ili kaznio, učini to za njega čišćenjem i milošću

عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ قَالَ: قَالَ رَسُولُ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ:
«اللهُمَّ إِنَّمَا أَنَا بَشَرٌ، فَأَيُّمَا رَجُلٍ مِنَ المُسْلِمِينَ سَبَبْتُهُ أَوْ لَعَنْتُهُ أَوْ جَلَدْتُهُ فَاجْعَلْهَا لَهُ زَكَاةً وَرَحْمَةً».
[صحيح] - [متفق عليه] - [صحيح مسلم: 2601]

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao:
"Allahu moj, ja sam samo čovjek. Pa kojeg god muslimana da sam uvrijedio, prokleo ili kaznio, učini to za njega čišćenjem i milošću."
[صحيح] - [متفق عليه] - [صحيح مسلم - 2601]

Pojašnjenje

Allahov Poslanik je proučio dovu rekavši: "Allahu, ja sam samo čovjek i srdžba me obuzima kao što obuzima i sve druge ljude. Pa kojeg god vjernika da sam povrijedio, uvrijedio, ili uputio dovu protiv njega da bude udaljen od Tvoje milosti, ili ga kaznio i udario, učini to za njega uzrokom čišćenja, približavanja Tebi, iskupom i milošću koju ćeš mu ukazati."

Koristi i pouke hadisa

1. Veličanstven je bio ahlak Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
2. Ibn Hadžer je rekao: "U ovom hadisu se ogleda potpuna milost Allahovog Poslanika prema svom ummetu, njegova lijepa narav i plemenitost. On je, dakle, želio da ono što se od njega eventualno desi nadoknadi dobrotom i počašću."
3. En-Nevevi je rekao: "Ako neko postavi pitanje: 'Kako je moguće da Poslanik upućuje dovu protiv nekoga ko to nije zaslužio, da ga grdi ili proklinje?' – učenjaci su dali dva odgovora na to pitanje: Prvi: da takva osoba zapravo i nije zaslužila to kod Allaha, ali se prema vanjskom stanju učinilo da jeste, pa je Poslanik postupio po onome što je zaključio na osnovu šerijatskih dokaza. Njemu je, dakle, naređeno da sudi po vanjštini, a samo Allah poznaje unutrašnjost. Drugi: da ono što je od Poslanika preneseno u vidu grdnje ili dove nije bilo s namjerom stvarnog proklinjanja, nego je to bio stil govora koji su Arapi koristili u svakodnevnom izražavanju, bez stvarne namjere. Na primjer, govorili su: 'Propala ti ruka!', 'Majka te izgubila!', i slično tome, a time se ne misli na stvarnu dovu. Pa se Allahov Poslanik pribojavao da se nešto od toga ne uskladi sa trenutkom kada se dova prima, te je zato zatražio od Allaha da to pretvori u milost, iskup, čast i nagradu. Prema tome, ovo se dešavalo rijetko i u izuzetnim situacijama, a Poslanik nije bio nepristojan, niti je vrijeđao, a nije se ni svetio zbog sebe."