عن أبي هريرة رضي الله عنه مرفوعًا: «صلاة الرجل في جماعة تَضعُفُ على صلاته في بيته وفِي سُوقِه خمسا وعشرين ضِعفًا، وذلك: أَنَّه إِذَا تَوَضَّأ، فَأَحسَن الوُضُوء، ثمَّ خرج إلى المسجد لاَ يُخرِجُهُ إلاَّ الصلاة؛ لَم يَخْطُ خُطوَةً إِلاَّ رُفِعَت له بِها درجة، وَحُطَّ عَنهُ بها خطيئة، فإذا صلَّى لم تزل الملائكة تُصَلِّي عليه، ما دام في مُصَلاَّه: اللهُمَّ صَلِّ عليه، اللهم اغفِر له، اللهم ارْحَمه، ولا يزال في صلاة ما انتظر الصلاة». المزيد
Od Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Namaz čovjeka u džematu se umnogostručava u odnosu na njegov namaz u njegovoj kući ili radnji dvedeset pet puta. Kada abdesti i upotpuni svoj abdest, a zatim izađe u mesdžid samo sa namjerom da obavi namaz (a ne zbog nečeg drugog), neće koračati nijedan korak a da njime neće biti uzdignut za stepen, i da mu se neće izbrisati jedno loše djelo. A kada klanja meleki donose salavat na njega sve dok boravi na mjestu gdje je klanjao govoreći: 'Allahu naš, pohvali ga kod svojih najboljih stvorenja, Allahu naš smiluj mu se, Allahu naš oprosti mu grijehe', i on biva u namazu sve dok iščekuje namaz."