عن عبد الرحمن بن عوف رضي الله عنه قال: خرج رسول الله صلى الله عليه وسلم ، فتوجه نحو صدقته فدخل، فاستقبل القبلة فَخَرَّ ساجداً، فأطال السجود حتى ظننت أن الله عز وجل قبض نفسه فيها، فَدَنَوْتُ منه، ثم جلستُ فرفع رأسه، فقال: من هذا؟ قلت عبد الرحمن، قال: ما شأنك؟ قلت: يا رسول الله سجدت سجدة خشيت أن يكون الله عز وجل قد قَبَضَ نَفْسَكَ فيها، فقال: إن جبريل -عليه السلام-، أتاني فَبَشَّرَنِي ، فقال: إن الله عز وجل يقول: من صلى عليك صَلَّيْتُ عليه، ومن سلم عليك سَلَّمْتُ عليه، فسجدت لله عز وجل شكراً. المزيد
Prenosi se od Abdurrahmana b. Avfa da je kazao: „Jedne prilike Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, izašao je i učinio sedždu prema kibli. Toliko dugo je ostao na sedždi da sam pomislio da mu je Allah uzeo dušu. Približio sam mu se i sjeo kod njega, a on je podigao glavu i upitao: 'Ko je?’ Rekao sam: ‘Abdurrahman.’ Upita me: 'Šta je u pitanju?’ Rekao sam: 'Allahov Poslaniče, učinio si sedždu, pa sam se pobojao da ti Allah nije uzeo dušu.' On tada reče: 'Džibril mi je došao i obradovao me, kazavši: 'Allah Uzvišeni poručuje: 'Ko na tebe donese salavat i Ja ću na njega donijeti, a ko tebe poselami i Ja njega selamim.' Pa sam učinio sedždu zahvalnosti.'“